G. I. Gurđijev – Gurdjieff Movements

Mistični, filozof, duhovni učitelj i skladatelj armenskog i grčkog podrijetla

Georgij Ivanovič Gurđijev

Majstor Georgij Ivanovič Gurđijev (1870? – 1948) podučavao je da velika većina ljudskih bića provodi život u ograničenu stanju svijesti, iz kojeg se moguće osloboditi putem Rada na sebi. Život je posvetio razvoju i podučavanju metode Rada na tom cilju, a pokreti su središnji dio te metode.

Rođen oko 1870. godine grčkom ocu i armenijskoj majci, Gurđijev putuje u srednju Aziju, Egipat i Rim te se 1912. godine vraća u Rusiju. Ondje stvara nekoliko radnih grupa na temelju svog učenja.
Među njegovim učenicima nalaze se novinar P. D. Uspenskij i skladatelj Thomas de Hartmann (i njegova supruga Olga). Prvi će prenijeti to učenje u oblik pristupačniji europskoj kulturi tog doba, a drugi će skladati većinu glazbenih djela na koja se plesni pokreti izvode.
Godine 1919. grupi se pridružuju umjetnik Alexandre de Salzmann i njegova supruga Jeanne. Gđa De Salzmann pomaže Gurđijevu da organizira prvu demonstraciju svojih Svetih plesova u Tbilisiju. Ubrzo nakon toga otvara se Institut za skladni razvoj čovjeka.
Politička situacija ubrzano se pogoršava i odvodi Gurđijeva i njegovu grupu i Istanbul. Grupi se pridružuje John G. Bennet.
Godine 1922. seli se s grupom u Fontainebleau u Francuskoj, gdje ponovno stvara svoj Institut. Ondje piše trilogiju “Sve i svašta”. Više puta posjećuje Sjedinjene Američke Države i tamo drži brojne konferencije te stvara još jednu radnu grupu.
Živi u Parizu do smrti 1949. godine.

Uključuje određeni broj metoda

Njegovo učenje

Zasnovan na načelu da čovjek proživi najveći dio svog postojanja u ograničenu stanju zvanom “svijest o budnosti”, dok je njegovo prirođeno pravo da živi u “svijesti o sebi”, Rad je vježba razvijanja svijesti. Velik dio Rada sastoji se u promatranju navika i unutarnjih mehanizama koji nas drže u zatočeništvu. Rad se prilagođava svakome, temelji se na individualnim potrebama.
On obuhvaća određen broj metoda, među kojima su susreti, čitanje, glazba i pokreti (sveti plesovi). Svrha tih metoda jest da nas potaknu na to da budemo svjesniji navika svog uma i da pobude trenutke prisutnosti. Gurđijev je tradicionalne načine (fakira, monaha i jogija) smatrao previše sporim i svoju je metodu ponekad nazivao putom lukavog čovjeka, putom koji treba vježbati u svakodnevnom životu.

Najveća je pogreška misliti da je čovjek uvijek jedan te isti. Čovjek nikad ne ostaje dugo isti. On se neprestano mijenja.
Rijetko kad ostane isti makar i pola sata.
– G. I. Gurđijev. Izvadak iz knjige “U potrazi za čudesnim”, autora P. D. Uspenskija.